tel 021/382 090
fax 021/382 091
mail nsb@nsb.hr
adresa Put Supavla 19, 21000 Split

Ne znam odakle početi, toliko je problema i događanja od prije, a i novih. Zadnju skupštinu imali smo pred prosvjede početkom prosinca lanjske godine. Nešto smo se bili kao pokrenuli, pokazalo se mišljenje djelatnika kako nas samih tako i djelatnika diljem svih brodogradilišta u Hrvatskoj. Bili smo protiv ovakvog načina privatizacije škverova. Međutim, kako to biva netko u ime nas i dalje upire u istom smjeru, podmećući ne svoja nego naša leđa pod probleme za koje smo najmanje mi krivi. Vlada koja upravlja ovom državom, tako i Ministarstvom gospodarstva (gdje kao jako bitna grana industrije za našu privredu i mi pripadamo) niti ima jasne planove niti ima viziju budućnosti rješenja trenutne ali višegodišnje problematike u hrvatskoj brodogradnji.

Umjesto da se brodogradnja riješi na način da se segmenti koji uzrokuju negativno poslovanje preispitaju, te ustanovi prava dijagnoza i počme sa liječenjem, Vlada i dalje gura glavu u pijesak i uporno želi rasprodati tražeći od nas dozvolu (ne zato što joj to Ustav nalaže, već za to što EU traži od njih da moraju imati privolu socijalnog partnera, u ovom slučaju nas). Trenutno je zavladala recesija u čitavom svijetu što se koristi kao alibi za nastalu problematiku. Ne treba biti naivan i mislim da takvi nismo, niti da ćemo prihvatiti taj alibi vladajuće strukture. Svi pokazatelji pokazuju da je kriza u Lijepoj našoj nastala najprije lošim gospodarenjem u možemo reći svim resursima privrede pa tako i brodogradnje. Nametnuta nam je kao jedina spasonosna ideja za spras brodogradnje njena prodaja.

Moje osobno mišljnje je da nismo kao sindikat trebali prihvatiti participaciju u niti jednom segmentu tog lošeg plana Vlade. Opet napominjem dovoljno je sjetiti se što se desilo i kako se prošlo sa velikim firmama i grupacijama kao što su: banke, Pliva, željezare, INA, HT, Adriavinil, Dalmacija-cement, te mnoge velike hotelske kuće i još mnoge male firme i poduzeća kojima je država bila vlasnik. Na redu su sada: brodogradnja, hrvatske autocese, hrvatske šume, elektroprivreda. HŽ i vodoprivreda. Iza toga što će nam ostati – ništa. Za što smo se borili, postavlja se kao logično pitanje? Za što su potrošeni životi onih kojih se sjetimo kada su kakve obljetnice, odnosno kad vladajućima treba publiciteta? Gdje smo u toj čitavoj priči mi, djelatnici koji moramo plaćati račune koje nam Vlada ispostavlja? Raslojenost hrvatskog društva nikada nije bila veća.

Radnici opravdano negoduju spram nepravedne privatizacije, te nepravedne podjele zajedničkih dobara, jer oni koji u bescjenje dobivaju u svoje ruke čitava bogatstva lijepe naše ne dobivaju ih kao plod njihovog rada već kao politikantske privilegije. Ustavom smo određeni kao socijalna država i kao takvi Vlada i Sabor trebali bi voditi državu u smjeru boljitka za sve njene građane a ne samo za par stotina odabranih. Kad kažem socijalna država, mislim na državu u kojoj postoje jednaka prava na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na radničku participaciju u poduzećima, a ne kao sada da samo vlasnik ima prava, a djelatnik rizik i obaveze.

Mi kao narod postajemo pokusni kunić vladajućoj garnituri na kojem oni bez imalo obzira eksperimentiraju, a u konačnici posljedice u cjelosti snosimo mi. Zbog loše donesenih odluka i zakona imamo štete u svim resursima privrede. Sramota je da se od naroda kupi humanitarna pomoć kao milostinja za opremanje bolnica, za liječenje teško bolesnih pojedinaca, djeci i mladeži za kupnju knjiga i sličnih stvari. Gdje završava novac koji se izdvaja iz našeg dohotka kao porezna obveza, a znamo iz tiskovina da smo država koja ubire najveći porez u europi od radno-aktivnog stanovništva. Ono što je bitno i što muči nas je perfidan način na koji se marginalizira nas djelatnike. Velika je prisutnost politike u sindikatima, tako da je danas sindikalna scena u Hrvatskoj toliko rascjepkana da kao jedina institucija koja bi trebala promicati i štititi interese svih djelatnika, mi kao sindikat nismo relevantan faktor u odlučivanju o našoj sudbini. Vjerujem da će skoro doći dan kada će svi naši sindikalni čelnici shvatiti ovako ili onako da sindikati ne postoje radi njih samih već zbog njihovog članstva. Prosvjedi koji se trenutno održavaju u većim hrvatskim gradovima pod vodstvom HUS-a to zorno pokazuju.

Ja vjerujem da nećemo posustati već da ćemo još predanije prionuti u realizacije nakane da hrvatskom radniku vratimo dostojanstvo i sigurnost kakvu on zaslužuje. Nama kao sindikatu u brodogradnji kao sljedeći korak preostaje da jasno kažemo da smo protiv privatizacije u sadašnjim uvjetima jer i naši a i svjetski stručnjacu ukazuju na to da bi sadašnja prodaja brodogradilišta kao jedino rješenje bila loš potez. Sutra kada na svojoj koži osjetimo rezultate loših poteza Vlade, za nas će biti kasno, a oni će sebe dobro uhljebiti ili uživati u dobrim i nezasluženim mirovinama, jer su državu zadužili do grla te prodali i uništili sve što su imali priliku uništiti i prodati. Na kraju će račun biti ponovno ispostavljen nama, a mislim da nemamo kao sindikat ni mandat ni pravo to prihvatiti. Na ovim prosvjedima tražimo od naših čelnika da javno traže i od Vlade i od Sabora da državu vode ne kao socijalu, već razvijenu funkcionalnu, socijalnu državu što i sam Ustav nalaže. Ako to nisu u stanju neka odu, neka prepuste mjesto mlađima i stručnijima koji imaju morala i etike, stručnosti i poštenja za rješavanje životnih problema kako države tako i njenog naroda.

Split, 10.09.2009.g.

PREDSJEDNIK SKUPŠTINE N.S.B.

Nikica Veljača

1,898
OčajnoLošeOsrednjeDobroOdlično   (Članak još nije ocijenjen!)

Komentirajte i vi

Komentari članova na web stranici objavljuju se u realnom vremenu i Nezavisni sindikat Brodosplita ne može se smatrati odgovornim za napisano. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.

Morate biti prijavljeni da biste mogli komentirati članak!

Nemate svoje korisničko ime i lozinku? Registrirajte se!