Večer prije škvera raspravljali smo u dvoru o jadima hrvatskog radništva.
- Jebiga, Švabe u pet uri izađu na autoput i vraćaju se unoć. Arbajt teški, brale. – Zato i imaju. Ko oće radit, ima; par puta na godišnji di oće, svak svoje auto, stan, kućica, nešto na računu… – Šta misliš da naš čovik ne radi?! I nikad ništa… Ni plaće, ni litovanja, ni bemvejića, ni prava, ni štednje ni penzije. Pa se tješimo da nama manje triba. Al evropski znoj vridi više od našega?!
A čim smo ujutro prekoračili škversku portu, eto odgovora od najpozvanijega – Zvonka Šegvića, šefa sindikata:
- Imam u puno škverova po svitu prijatelje, i znaš šta uvik kažu: u nas se radi, ali vaši su radnici najbolji. Radišni, snalažljivi, inteligentni. Samo vole da ih se pošteno plati.
Užarena utroba
- Pa, jel pošteno sad? Ajmo par svjetskih plaća za usporedbu?
- U najbližoj Italiji plaće su u brodogradilištima od 2,5 do 3,2 iljade eura. S tim da rade 200 sati, a mi 180 sati. U Koreji je 30 posto veća nego u Italiji, a u nas je prosjek 700 eura, oko 5200 kuna. Kinezi su najslabije plaćeni, njihovo gospodarstvo je druga priča. Ali Kina plaća naše projektante pet do osam iljada eura!
- Onda, za početak, kakav vam je kraj?
- Očajan. Procurila je informacija kako su iz Bruxellesa zabranili da se primaju narudžbe za nove brodove! A doznali smo i da je škver u zadnjih deset godina platija 107 milijuna eura samo kamata! Ima li tvrtke koja to može vraćat? Sad je na navozima pet novogradnji, ne sumnjam da će bit kvalitetni, ali nema prave vizije niti snage da se Evropi objasni kako možemo i dalje radit – ljuti se Šegvić.
Kao i svakog ljeta kad se nadme zvizdan, vodimo zapise iz užarenih utroba od debele late. Što sad pisat, lako je bilo grintati na vrućinu kad se radilo i znalo da će doć još puno plaća.
Sad se čovjek oznoji kad promisli što očekuje splitsko rodilište plovila, iz kojeg je u sedamdeset godina isplovilo 350 brodova nosivosti 10 milijuna tona, a 80 posto ih je bilo za furešte naručitelje. Putem udarnika, kako se – piše na plavim pločicama – nekad zvala škverska obala, i na kojoj danas četiri tisuće radnika jednako udara, vodi nas Stipan Vuletić, pomoćnik direktora proizvodnje.
I odmah novi susret, Boris Pavlović (62), inspektor kvalitete opreme, s 37 godina vjernosti kolektivu, sprema se u penziju.
- Bižite, a?
- Jadan je to bijeg. U jednu ruku mi je žaj. Bilo je i lipših dana. Ovako iden u prijevremenu, puna mi je kapa te neizvjesnosti, oće opstat, neće opstat. Zločin bi bija da se ugasi. Pa nije budućnost naših ljudi samo u konobarenju. Jake države procjenjuju se po proizvodnji…
- Pa i mi proizvodimo. Konobare i apartmane.
– Takav nam je i imidž, čini mi se, sinko. Ko će te u svitu ozbiljno shvatit bez industrije?! A normalno je da svima koji oće svoje smeta naše!
Barba Boro je u dvi-tri rečenice sve stisnuo, ali tko sluša više razum? Pod novogradnjom smo 464, oće reć, tankerom za švedskoga naručitelja “Stenu”, 189 metara dugim i 40 metara širokim.
- Specifičan je, proizvodi se za ledena mora, može ploviti kroz razlomljeni led metar širok. Ima dvije strojarnice, sva mu je duplo doli. Isti ovakav napravili smo lani i proglašen je brodom godine – kratko objašnjava voditelj novogradnje Goran Ujević (33) sa sedam godina staža u brodogradilištu.
Pet litara vode dnevno
- Otkad sam u škveru, nisan sta radit. Ni dana. Ima posla koliko oćeš i sve je dobro dok dolaze narudžbe…
- Ako stanu?
- Cap! Ne bi volija to vidit – kaže Ujević dok se penjemo na zapovjedni most na šestome katu.
Sve je više-manje montirano, a sad se pomalo počinju uključivat uređaji. Vjetromjer najprije. Puše jugo. Doli ne puše ništa.
Variocu Zoranu Kljakoviću-Gašpiću (42) s 25 godina staža radno je mjesto u dvodnu, dvoboku, tankovima:
- Liti doli bude pedesetak stupnjeva, a kad baš zaprdi žega, i do 70. Dehidriramo, pijemo sodu, jednu ka mišanciju limunade i soli, ali i pet litara vode dnevno. Trliši nan budu ka da smo pod tušen na Bačvice bili…
- Da je sad, a? Picigin? Šugaman?
- Biži. Ne smi se mislit. Žaj mi je da niste jučer došli, bili smo u serpentine. E tamo je pakal.
Još malo niže, na osovini propelera cjevar je Ante Župa (22), škverska mladost sa četiri godine radnoga staža. Mokar je baš kao s onoga tuša.
- Još tri dana paklene vrućine ovde. Pa se primistimo, onda opet. Tako je u škveru.
- Nije ti muka radit ovde? Pun ti je grad vršnjaka na kavama sad…
- Neka ih. Ja volin radit pa radin. Osta bi cili život u škveru.
Mladi kao mladi, puni optimizma. Sa “Stene” prelazimo na ‘voćka’, ili stručno “orange juice carrier”, brod namijenjen prijevozu rashlađenoga narančinoga soka u 14 golemih tankova, na kojima su voditelji radova Zoran Božiković (36) i Silvio Elek (55).
- Đusi prevozi 32 iljade kubika soka na temperaturi od minus 1,5 stupanj. Tolika količina prirodnog soka, kad je pun, prelazi vrijednost broda! Ovaj salon di smo sad bit će uređen ka u palači, s najskupljim nemještajem, tikovinom, debelim tapetima, kožnim foteljama… Tu gazda od soka prima poslovne partnere i svjetske zvijezde koje rade promociju za njega – objašnjavaju voditelji, dodajući kako je za hlađenje potrebna ogromna količina struje, koju proizvode četiri generatora, svaki po 1 megavat.
- To je letrike za napojit cili kvart?
- Za po Kaštila! U brodu je oko 130 kilometri kabela – ispravlja Ivan Milun (54), poslovođa elektromontaže na brodu dugom 190 i širokom 32 metra.
- A da baciš kunu, ne bi propala koliko je cijevi, 400 po platformi – nadožuntaje Milivoj Balić (42), varilac s 25 godina staža.
- Sad je zakuvalo ovde.
- Hehe, nije ti lako, a? I ti ćeš trčat po sodu. A vidi mene šta lipo izgledan, nikad neću dobit rak kože kad san uvik unutra – podjebaje Nenad Škegro (45) koji 25 godina vari u Brodosplitu. I nada se još.
- Nisu sad male brige oko svega šta se događa, bila kriza, ne bila. Jer tako nam je cili život, samo dosad nisan zna da se to zove – recesija!
Ima posla
Pored dva tankera za Švede, golemog ‘sokovnika’ i broda za rasute terete za ‘Jadroplov’, na splitskim navozima odmakla je gradnja broda s dvanaest paluba tipa RO-PAX, predviđenog za prijevoz 750 putnika, šlepera i osobnih automobila na relaciji Marseille – Bastia na Korzici.
